Saopštenje Pravoslavne Mitropolije crnogorsko-primorske

U petak 30. oktobra 2020 godine, uoči praznika Svetog Petra Cetinjskog, u 8:20 časova, u Kliničko-bolničkom centru Crne Gore, posle primanja Svete Tajne Pričešća, upokojio se u Gospodu Visokopreosvećeni Arhiepiskop Cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski i Egzarh svetoga trona pećkoga g. Amfilohije.

O svim drugim detaljima u vezi sa sahranom visokopreosvećenog Mitropolita javnost će biti uskoro obaviještena.

Vječan spomen i Carstvo Nebesko!
Sajt Mitropolije

Sećanje na našeg nekadašnjeg vladiku Amfilohija Radovića

Sveti arhijerejski sabor Srpske Pravoslavne Crkve izabrao ga je maja 1985. godine za Episkopa banatskog. Hirotonisao ga je 16. juna 1985. godine u beogradskoj Sabornoj crkvi Patrijarh srpski German uz sasluženje: Mitropolita crnogorsko-primorskog Danila, Episkopa bačkog Nikanora, braničevskog Hrizostoma, žičkog Stefana, šumadijskog Save, dalmatinskog Nikolaja, timočkog Milutina, zvorničko-tuzlanskog Vasilija, australijsko-novozelandskog Vasilija, banjalučkog Jefrema i mačvanskog Danila. Među njima bio je i Mitropolit kefalonijski Prokopije, koji je ga je svojevremeno u Grčkoj zamonašio, a potom i proizveo u arhimandrita. Ustoličen je u Vršcu 21. jula 1985. godine.

Odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC Episkop banatski Amfilohije je decembra 1990. godine izabran za Mitropolita crnogorsko-primorskog sa sedištem na Cetinju. Svečano ustoličenje za Mitropolita crnogorsko-primorskog, zetsko-brdskog i skenderijskog izvršio je Patrijarh srpski Pavle sa episkopima 30. decembra 1990. godine u Cetinjskom manastiru.

---------------------
Pristupna besjeda u Sabornoj crkvi juna 1985.
Stojeći pred Vama, Vaša svetosti, i poštovani oci i braćo Arhijereji, kao i pred svima izabranim, na svetu službu Božju sabranim narodom Božijim, svim bićem osjećam, da preko svih Vas i kroz Vas, kao i kroz svoju svijest i savjest, stojim pred licem živoga Hrista Boga svuda prisutnoga, no po Njegovoj riječi, na izuzetan način prisutnoga ondje gdje su dva i tri sabrani u sveto Njegovo ime.

A ovdje danas nisu sabrani u Njegovo sveto ime samo "dva-tri". Sabrana je Crkva Božija, i to ne samo prestonoga grada Beograda, nego i mnogo šire od njega; uz to, ne samo iz jednog, nego od više naroda; ovdje danas imamo i Srba i Grka i Rusa i Rumuna, postalih u Crkvi jednim jedinstvenim narodom Božijim.

Stojeći, dakle, u ovom svetom trenutku pred živonosnim Likom Hristovim, ogledanim u ovom svetom i neuništivom Ogledalu, posvedočenim i otkrivenim ovim svetim Sabranjem, htio ne htio, mjerim sebe i svoj život bezmjernom mjerom toga Lika. I shvatam da sam Njime i Njegovim darovima ono što jesam, a da sam bez Njega - prah i pepeo. Njime mjereći sebe i svijet oko sebe, istovremeno postavljam samom sebi pitanje svetog Apostola: "Ko te ističe? Šta imaš što nisi primio? A ako si primio, što se hvališ, kao da nisi primio!"' (1 Kor. 4, 7).

Zaista, šta imam što nijesam dobio?

Šta imam na sebi i u sebi, čime bih se mogao pohvaliti i što bih mogao nazvati mojim? Svoje biće? Nijesam li izveden iz nebića u biće tajanstvenom silom i djejstvom vječne Riječi Božje, prvobitnim stvaralačkim aktom, utkane u pradubinu svijeta i čovjeka? Nije li ta čudotvorna sila i djejstvo stvaralačke božanske Riječi postala djelotvorna i životodajna, po ko zna koji put, i u susretu mojih roditelja, i tako nastao ja, ugledavši svjetlost Božijeg dana, još jedna ikona na tajanstvenom ikonostasu ove čudesne vasione?

A da bih, nastavši, opstao i uzrastao, koliko li je za to trebalo sunca i materinog mlijeka, hljeba i vode, roditeljske i samo Bog zna još čije ljubavi i žrtve? Svaka tvarca, naročito slovesno ljudsko biće, ne samo što je "izatkano u dubinama zemaljskim", već je satkano od cijelog neba i cijele zemlje, nosi u sebi, prenosi u sebi sve znane i neznane svjetove, vidljive i nevidljive, hraneći se i rastući njima i urastajući u njih.

Raduje me, i blagodaran sam Bogu što mi je majka Mileva danas ovdje. Upravo što je izašla iz bolnice. Rodila je petnaestoro djece a devetoro odhranila, u vremenu, u kome je, po pjesniku "duša na pamuk čupana" a hljeb u bratsku krv umakan, u zlo i otrovno doba, u kome je "krv bracka ognjište potulila" i "među braćom krvlju prokopani" šanci i jazovi.

Hranila me njena materinska ljubav i brinula se o meni i u toj svojoj samožrtvenoj brizi, pronijela me, još dok sam bio u njenoj utrobi, pored ćivota Svetog Vasilija Ostroškog - Čudotvorca.

Kad sad razmišljam o tom svom predrođenskom susretu sa Svetinjom Ostroškom, ne mogu se oteti uvjerenju, da je upravo njegov sveti kvasac zajedno sa Kvascem Svetog Krštenja, bila ona sila koja je sačuvala moju dušu, da ne podivlja i da se ne usmrdi na raspućima ovoga svijeta.

A majka? Ona je čak i onog dana i časa, kada me svešteni Sabor Arhijereja birao na ovo apostolsko služenje, nalazeći se na operacionom stolu, još jednom utkivala svoje stradanje u moje buduće služenje.

A moj pokojni otac Ćiro? Od njega sam primio, ne samo život, nego i temelje vjere, skuplje i dragocjenije od hiljadu života. U ona ratnom raspamećenošću poremećena poslijeratna vremena, kada su se mnoga srca ustrašila, prestravila i zaumila, on je bio jedan od rijetkih u mom rodnom kraju koji je ostao do kraja vjeran srpskoj Lavri Nemanjića na rijeci Morači, i sebi. Priznajem i ispovijedam: Da nije bilo njega i njegove stamene vjere, ja ne bih bio danas ovdje gdje jesam, niti bih stajao na ovom mjestu na kome stojim. Kad mislim na njega i na njegovu stamenu vjeru, uvijek se sjetim razgovora, nas, njegovih sinova s njim, u predvečerje jednog ljetnjeg dana šezdesetih godina. Povela se riječ o vjeri: da li je treba skrivati, kao što to, vaj, mnogi rade u naše vrijeme, ili je treba javno ispovijedati i svjedočiti.

Otac je dugo slušao našu prepirku, pa će na kraju reći: "Slušajte, đeco! Eto, imam vas sedam sinova. Ako zatreba, spreman sam da za vas dam i posljednju kap krvi. Ali, ako bi mi neko rekao: evo ti, biraj - ili se odreci Hrista, ili ćemo ti pobiti svu đecu! odgovorno bih mu, bez dvoumljenja: Eto ti đeca. Gospod dao, Gospod uzeo. Neka je blagosloveno ime Gospodnje! Ali, ja se Hrista odreći neću!"

Znam i osjećam, duša mu se danas raduje na nebesima. Da je još ovdje na zemlji, ovo bi bio, za njega, najsrećniji dan njegovog života.

Šta još da kažem i ovome da dodam?

Koliko je u meni utkano duhovnih i tjelesnih predaka mojih? Koliko staranja i znanja, mojih učitelja, od Osnovne škole pa kroz cio moj dosadašnji život! Koliko sam iskustva i mudrosti, zabadava, dobio preko knjiga koje sam čitao; iskustva mukotrpno sticanog od bezbrojnih pokoljenja, koja su živjela prije mene, obdarivši me njime!

Makar čudno izgledalo, ali ću i ovo reći: Za divni dar smatram i one đetinje suze, kad se onaj nerazumni nastavnik, ne znajući šta čini, rugao pred tridesetoro djece na domaku Moračkog Manastira, mojoj vjeri i gazio po mojoj djetinjoj savjesti. Kroz njih je moja duša počela da odstradava vjeru, kao što je odstradava do današnjeg dana, i duša mnoge djece meni slične, gažena sljepilom nerazumnih učitelja. Oprosti im, Oče, jer zaista ne znaju šta čine!

Sjećajući se onih koji su oplodili i trudili se da moj život ispune pranim sadržajima, ne mogu a da ne pomenem moga duhovnog oca, Starca Justina Ćelijskog. U momentu u kome sam se nalazio, na žeravičnom raskršću života, on mi je svojom plamenom riječju i

živim primjerom posvjedočio živonosni Hristov lik, otkrio mi ga kao srce života i vasione i izvorište svake slovesnosti. Pri tom mi je ukazao i uveo me u tajnu "uzrastanja u mjeru rasta visine Hristove", i tajnu življenja "sa svima svetima", življenja, kojim se obesmrćuje i osabornjuje ljudsko biće. Otkrio mi je i Crkvu kao sveobuhvatnu tajnu života i svijeta, sa njenim živim i nepresušnim Predanjem, i skrenuo mi pažnju na neponovljivost i svu važnost svetootačke misli i svetootačkog duhovnog iskustva. Otvoren za beskonačnost i vječnost, Otac Justin je išao ispred svoga vremena i svojih savremenika, zato on pripada mladosti i budućnosti.

Susret sa ljepotom švajcarskih gora i sa drevnim Rimom i njegovim katakombama, ubijeljenim mučeničkom krvlju prvih hrišćana, bio je za mene novi dar od Boga i novo proširenje horizonta.

A šta da kažem za susret sa širokom i krstonosnom ruskom dušom, ostvaren kroz njenu književnost i bogoslovlje, kroz Dostojevskog i njene novomučenike?

Sedmogodišnji, pak, boravak u pravoslavnoj Grčkoj i Svetoj Gori, bio je za mene i postao nova banja Vitezda. Tu sam po prvi put doživio hrišćanski Narod i njegovo nenadmašno liturgijsko zajedništvo, i po prvi put shvatio šta znače riječi Apostola Pavla - da u Crkvi nema "Grka ni Jevrejina, roba ni slobodnjaka, nego da su svi jedno u Hristu Isusu". Tamo sam, preko ruku ovdje prisutnog mitropolita kefalonijskog Prokopija, primio najdivnije darove, koje čovjek može da dobije na zemlji: monaški postrig, đakonski i prezviterski čin.

A Sveta Gora? Šta da kažem o tom divnom ognjištu svetih vrlina i čudesnoj radionici i likolivnici najsavršenijih bića, svetih hristonosnih ljudi! Toj radosti i vječnom proljeću duše moje, koje me i danas ovdje obdarilo praznikom Svih Svetih na Svetoj Gori prosijavših i prisustvom Starca Nikanora Hilandarca, o. Vasilija Stavronikitskog igumana, o. Alekseja, igumana Ksenofontskog, o. Fotija Grigorijatskog i drugih otaca!

Sa svojim svetinjama i svetim ljudima, kojima nijesam dostojan odriješiti ni remenje na obući njihovoj, sa njenom pustinjom i skitovima, Velikom Lavrom i Hilandarom Svetog Save i Simeona, koji su nas kao narod upisali među bogoljude; sa Starcem Pajsijem mojim - i samo ime njegovo je sladost za srce i dušu - ta i takva Sveta Gora, jedinstvena je na ovoj zemlji. Gora preobraženja. Čuvarka prave vjere i življenja, pravog opredjeljenja čovjekovog.

Kud god da krenem kroz svoj život, sve dar do dara, sve dobrotvor do dobrotvora!

Nijesam li i danas obdaren preko Vas Oci Arhijereji Crkve Hristove episkopskim činom apostolskog služenja? Nije li me Gospod obdario i Vašim brojnim prisustvom, braćo i sestre, prisustvom molitvenim brojnih episkopa Srpske Crkve, brojnih sveštenika i monaha, monahinja i vjernika?

Svaki časni lik ovdje prisutan, za mene je radost i utjeha i ukrepljenje. I ne samo ovdje prisutni, nego i svako ljudsko lice s kojim sam se sretao kroz život, na pravom mjestu i u

pravo vrijeme, ugrađeno je u meni, kao radost i utjeha. I kao svedragocjeni Božji dar, kroz koga mi se otkriva Božja tajna, i u njoj tajna našeg ljudskog života, punog istinskog smisla samo onda kada i ukoliko se događa i odvija na mjestu i u okvirima bezgraničnih prostora vječne i bogovječne Zajednice i svetog samožrtvenog zajedništva.

I tako, obdaren slovesnim bićem i životom, suncem i materinim mlijekom, cvijetom i djetinjim okom, vjerom dragocjenijom od života i svim onim što jesam i što imam, a što je dobro, ništa drugo mi ne preostaje do da ponavljam riječi Apostola: "Šta imaš što nijesi primio, a ako si primio, što se hvališ kao da nijesi primio?"

I da blagodarim Boga, u Svetoj Trojici blagoslovljenoga, za sva dobra koja mi je podario, i za sve Vas, za sva ljudska bića što mi je podario za vječnu braću i sabraću. Kada god sam, makar krajičkom svoga bića, doživio i predosjetio dublju skrivenu istinu života, osjetio sam da je blagodarnost jedini istinski način ljudskog postojanja, besmrtna blagodarnost za sve i sva.

Blagodareći, dakle, Hristu Bogu na svim darovima, od danas sam prizvan da mu blagodarim još i zato što me evo ovako slabog i nemoćnog izabrao, da budem, kao Episkop Crkve, svjedok svete tajne Njegovog živonosnog prisustva u biću i u istoriji čovjeka i svijeta.

Znam i svjestan sam da biti episkop, znači prije svega i iznad svega: nadgledati i stražiti nad svim treptajima svog sopstvenog bića i svoje duše. Oni mudriji i svjesniji samih sebe i svih ambisa u sebi i oko sebe, cijelog svog života se bave samo tim poslom. Ja sam se, evo, drznuo, da se prihvatim straženja, ne samo nad mojom nego i nad dušama i srcima drugih ljudi. A po riječima Hamletovim Poloniju: teško je i preteško nevještome na svirali svirati, a kamoli na ljudskoj duši...

Sveti pak bogovidac Simeon Bogoslov, ovako drske, kao što sam ja, tj. sve one koji se prihvataju rukovođenja drugima, prije nego što su sebe očistili i opitno se susreli sa istinom živoga Boga, naziva - bezumnima. Nalazim samo jedno opravdanje svoga bezumlja i drskosti: Nijesam tražio ovo služenje, primam ga izborom Sveštenog Sabora Crkve Srpske.

Izabran sam za episkopa grada Vršca i blagoslovene zemlje banatske. Uvjeren sam da mi je Bog baš nju podario, da bi njenom širinom i širinom pitome banatske duše obogatio i proširio svoju dušu. Jedan od ovdje prisutnih episkopa, reče mi: "Dobro je da ti koji si sa brda, doživiš i upoznaš da je Bog i ravnicu stvorio!"

Znam da je od danas moja sudbina vezana za sudbinu banatskog naroda i da će Bog na Strašnom sudu tražiti krv njegovu iz mojih ruku. Kao novoizabrani episkop mjesne Crkve banatske, i toga sam svjestan, da sam od danas suodgovoran i za cijelu pomjesnu Svetosavsku crkvu srpsku, i za cio njoj duhovno povjereni srpski narod, ma gdje se nalazio. Izdao bih svoje episkopsko zvanje i služenje, ako radosti moga naroda ne bi bile i moje radosti, i ako njegova stradanja ne bi bila i moja stradanja, Od onih davnih do najnovijih; od onih kosovskih, starih, do nedavnog jezivog nabijanja na kolac Đorđija

Martinovića iz Gnjilana. Njegova rana produbljuje preduboku ranu u ovom hramu, preko moštiju prisutnog Kosovskog velikomučenika cara Lazara, istovjetnu u duši moga naroda i mojoj, sa onom đakona Avakuma i Vukašina iz Klepaca. Znam i to, da sam kao episkop prizvan da zacjeljujem rane, ali i da mirim žive i mrtve, da mirim grobove mrtvih, jer neće biti mira mrtvima dok se u njima pokajanjem i praštanjem ne pomire živi. A od mirenja, vaskrsavanja i prosvjetljavanja, zlom uznemirenih, umrtvljenih i potamnjelih duša, nema i ne može biti svjetlijeg zvanja i prizvanja na ovoj zemlji.

Primajući odgovornost za Crkvu u Banatu i saodgovornost za Crkvu i narod Srpski, istovremeno, i to znam, od danas postajem episkop jedne svete, saborne i apostolske Crkve pravoslavne, vaseljenske, u svoj svojoj punoći danas ovdje sabrane i prisutne u tajni Liturgije po cijelom svijetu raširene i utkane u život i sudbinu mnogobrojnih plemena zemaljskih, i naroda.

Moje prizvanje je od danas apostolsko, što znači univerzalno prizvanje i odgovornost. Kao nasljednik svetih Apostola, dužan sam da ispunjavam sa radošću zapovijest Gospodnju: "Idite i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da drže sve što sam nam zapovijedio" (Mat. 28, 1920) Hrišćansko i episkopsko služenje po svojoj prirodi i razmjerama uvijek hristoliko: zasnovano na bogočovečnoj samožrtvenoj ljubavi, ono je kao i liturgijski prinos, prinošenje za sve i sva i služenje svima. Briga o čovjeku mjerenom vječnom mjerom i smislom, a u Hristu Bogočovjeku su svi ljudi - Jedan Čovjek, i to je glavna briga svakog hrišćanina, prvenstveno hrišćanskog episkopa.

Buditi u ljudima svijest i samosaznanje da je u Hristu Bogočovjeku ljudsko prizvanje vječno i bezmjerno, čuvati i razvijati u njima vječni, bogočovječni lik čovjekov, sprečavati da on bude zamračen zaljubljenošću u prolaznost, lažnim idejama i lažnim življenjem, sprečavati da osakaćeni lik čovjekov postane mjera i otrovna dogma života, rasplamsavati u čovjeku neuništivu vjeru i nadu - eto to je prizvanje pravoslavnog episkopa, to je od danas i moje sveto radosno prizvanje i dužnost.

Svjestan sam, stupajući na ovu dužnost, svojih moći i nemoći, svojih granica. No, krepost je moja i pjenije - Gospod, i nada da će mi On biti na spasenje, molitvama Presvete Djeve i svih Svetih Proroka, Apostola i Mučenika.

Uzdajući se u Gospoda Spasa moga i u neuništivu snagu Svete Saborne Crkve Božje, kao i u molitve svih vas ovdje prisutnih, smjelo izjavljujem pred Vama i pred Anđelima i pred licem Hrista Boga, početka i svršetka svega postojećeg: Spremno je srce moje, Gospode, spremno! A Trojičnom Bogu, Ocu, Sinu i Duhu Svetom, divnom u djelima ruku Njegovih i Svetima Njegovih, divnom i predivnom i u ovom današnjem svetom Sabranju, neka je blagodarnost, slava i čast, sada i uvijek i u sve Vjekove.

Amin!

Portret preosvećenog vladike Amfilohija u Vladičanskom dvoru u Vršcu

Episkopska besjeda na dan ustoličenja
21. jula 1985.
Vaša Preosveštenstva, Časni prezviteri, braćo i sestre,

Odslužismo saborno u ovom Sabornom hramu Banatske eparhije svetu i Božanstvenu Liturgiju.

Sama riječ LITURGIJA ukazuje nam na to da ona nije i ne može da bude djelo pojedinca, ma ko on bio i ma kakav položaj zauzimao. Ona je djelo i čin cijelog Naroda Božjeg: Episkopa, zajedno sa prezviterima i sabranim oko njih vjernim narodom. Služeći, pak, Svetu Liturgiju, mi se učimo kako da živimo i mislimo. Učimo da je naš hrišćanski život, saborni život - život u Zajednici, tj. da je naše življenje kroz Hrista u Bogu sakriveno.

Tako na Liturgiji i kroz Liturgiju otkrivamo i konačni smisao svog življenja u vremenu i u vječnosti. Liturgija nam se otkriva kao pokajna žeđ i vapaj za Hristom kao vječnom Istinom i Svjetlošću, ali, istovremeno i kao predukus zajedništva sa Istinom i Svjetlošću, prizivanjem, silom i djejstvom Duha Svetoga životvornoga. Doživljaj tog zajedništva jasno nam potvrđuju riječi radosne liturgijske pjesme, koju pjevamo na kraju Liturgije, pošto smo već jednodušno ispovijedili Oca i Sina i Duha Svetoga i pričestili se Prečasnog Tijela i Krvi Hristove. Upravo što smo otpjevali tu čudesnu pjesmu; "Vidjesmo svjetlost istinitu, primismo Duha Nebeskoga, stekosmo vjeru istinitu poklanjajući se nerazdjeljivoj Trojici..."

Ta svjetlost, za kojom čeznemo, i koju opitno doživljavamo na Sv. Liturgiji, jeste ličnost samog Bogočovjeka Hrista. Njega, koji je jedini mogao za sebe reći: "Ja sam svjetlost svijetu, ko za mnom hodi neće hoditi po tami!"

O njegovom božanskom djejstvu i snazi te Njegove božanske svjetlosti, svjedoči nam i današnje Evanđelje (Mt. 9, 2735). Iako ga nijesu vidjeli zbog svog sljepila, dvojica slijepaca su nekim unutarnjim čulom osjetili Njegovo prisustvo i zračenje Njegovog djejstva, i osjetivši ga, vapili i govorili: "Pomiluj nas, sine Davidov!" U svom jadu i tuzi, tražili su od Njega, za njih nevidljivog, svjetlost očinjeg vida. I ispunjeni vjerom, dobili su je: vječna svjetlost koja je isijavala iz Hristove ličnosti i zračila sa Njegovog lika, dotakla se njihove tame i mraka, i "otvoriše im se oči". I što je važnije i od najvažnijeg: Otvorile su im se, ne samo tjelesne, već i oči srca i duše. Jer, ne postoji samo tjelesno sljepilo, postoji i mnogo opasnije i pogubnije - duhovno. I kao što postoji dvostruko sljepilo: tjelesno i duhovno, isto tako postoji i dvostruko gledanje nepoznatih tajni u nama i oko nas: gledanje tjelesnim i gledanje duhovnim očima. Čovjek je po prirodi biće stvoreno za gledanje vječnih tajni. Kao što je za njega neprirodno i protivprirodno kad izgubi tjelesne oči, još je neprirodnije kad potamni vidovito oko njegove duše, kad se ugasi unutarnja svjetlost njegovog srca. Mnogo nas ima koji tjelesno gledamo, tj. koji imamo zdrave tjelesne oči, ali naš pogled i naše gledanje ne ide dalje od površine stvari.

Tako se, kroz istoriju, često dešavalo od Homera do Filipa Višnjića da su beskrajno vidovitiji bili tjelesni slijepci od onih bezbrojnih sa tjelesnim očima, ali duhovno slijepih i neprogledalih. Što znači: nije dovoljno imati samo tjelesne oči i tjelesno progledati, niti je dovoljno znanje zasnovano samo na tjelesnom čulu vida. Da bi čovjek istinski bio vidovito biće, neophodno je da progleda i duša njegova. Ako ona ne progleda, tjelesni vid za kratko i za malo koristi.

I duhovni, kao i tjelesni vid, gubi se i dobija. Kako i čime se zadobija i povraća izgubljeni dar duhovnog gledanja? Iz riječi samoga Gospoda, upućenih dvojici slijepaca i preko njih svim duhovnim slijepcima svih vremena, vidimo da je vjera ona snaga kojom se zadobija i kojom ozdravljuje duhovni vid čovjekov.

Vjera je vidovito oko duše. "Vjerujete li da mogu to učiniti?" pita Gospod Hristos dvojicu slijepaca. A kad oni ispovijediše svoju vjeru u Njega i Njegovu božansku moć, onda im reče: "Po vjeri našoj, neka vam bude!" Vjerom čovjek izlazi iz svojih granica, vjerom ponire u dubine skrivenih tajni, vjerom se premošćuju provalije između onog ograničenog svijeta i bezgranične stvarnosti, vjerom zarudi u srcu čovjeka božanska vječna Svjetlost i ozari ga tako, da on u toj i kroz takvu Svjetlost, vidi svjetlost svih postojećih bića i stvari, postajući istinski vidovito biće.

Sva žeđ ljudska, ujedno sabrana kroz svu istoriju, nije ništa drugo do žeđ za tom i takvom vječnom Svjetlošću i prosvjetljenjem. Iako bezimeno, ljudi kao da su vapili, i vapiju kroz sve svoje tuge i vapajem, riječima dvojice slijepaca: "Pomiluj nas, sine Davidov!"

A sve ljude bi mogli, bez dvoumljenja, da podijelimo u dvije vrste: u duhovno slijepe i u duhovno progledale. Ovih drugih je oduvijek bilo mnogo manje, ali su zato oni bili i ostali kvasac i viđelo svijeta. Ta Svjetlost je jedina istinska nada čovjekova, i jedino što mu je na potrebu. Za njom vapije molitveno i prorok Božiji Mojsije kad se obraća Bogu: "Objavi mi sebe samoga". Pored mnogo drugih prije njega, za njom čezne i veliki bogovidac XIV vijeka, Sv. Grigorije Palama, moleći se njemu svojstvenim riječima:"Gospode prosvijetli moju tamu!"Neki od Njegovih učenika, propovijednika i svjedoka vječne božanske Svjetlosti dospjeli su i do ove, blagoslovene zemlje Banatske, naročito preko manastira Vojlovice (prep. Grigorije Vojlovički i dr.)

Nijesu za njom čeznuli samo mudraci i učeni, nego i prosti i neuki. Ovi drugi ponekad više od prvih. Od tih mnogobrojnih, samo Bogu poznatih duša, žednih vječnog Ognja Božjeg, navešću samo jednog, meni poznatog, moga đeda Radisava. Ovaj siromašni morački seljak, koji je namjesto kuće živio u savardaku (kao što su, u ne tako davnoj prošlosti, poskitani sa svojih ognjišta, preci današnjih Banaćana, živjeli u zemunicama, hramove svoje lijepeći blatom, za koliko li seoba zna ovaj narod u svojoj prošlosti, ona Crnjanskim opisana, jedna je od mnogih) kome su goli laktovi virili kroz poderani džamadan - na pitanje: Kako mu je? Odgovarao je: "Hvala milom Bogu, imam svega u izobilju!" A kad bi mu s čuđenjem, na to uzvratili: "Kakvo, pobogu izobilje, kad eto ni krova nad glavom nemaš, ni čestita ruha da obučeš... " On bi opet spokojno odgovarao: "Svega imam, samo još jedno od Boga molim: da mi podari jednu malu, makar najmanju iskru svoga vječnog božanskog Ognja! I ništa mi više neće trebati..."

Crkva sveta u kojoj smo kršteni i kojoj pripadamo, nosilac je i svjedok upravo tog i takvog svetog Ognja i vječne Svjetlosti. Sam Gospod Hristos kaže da je on donio Oganj s neba: i kako bi mu se htjelo da se on već rasplamsao u svijetu i ljudskim srcima!

Sveti Proroci, Apostoli i Mučenici bili su nosioci te svjetlosti. Svete Zapovijesti Božje date nam kroz Otkrovenje Božje prepune su svjetlosti, i same su svjetlost nogama ljudskim; ko po njima živi i hodi, neće hoditi po tami. Sve svete Tajne Crkve i sve njene svete vrline, prepune su svjetlosti i radosti spasenja, koja se iz nje i kroz nju rađa i zadobija. U Crkvi nam svijetle ličnosti, a i životi Svetih; u njoj je svjetlost vjera i smirenje, molitva i post, ta dva sveta hrišćanska krila, bez kojih čovjeku nema uzlijetanja nebesima, niti istinskog preporoda i prosvjetljenja.

U prošlosti je bilo mnogo svjedoka i nosilaca te Svjetlosti i na ovom napaćenom ali i blagoslovenom tlu Banatskom. Od Srba je prvi Sveti Sava prosvjetitelj Srpski, zapalio tu svjetlost na ovom tlu, osnivanjem manastira Mesića, i drugih svjetionika vjere pravoslavne. Propovijedanje te Svjetlosti, kojom se razlikuje šta je vječno a šta prolazno, bilo je naročito snažno u vrijeme Velikomučenika Kosovskog Lazara, sina mu Sv.
Despota Stefana i Đurđa Brankovića. U njihovo vrijeme su sveti Isihasti, učenici Sv. Grigorija Sinaita i Sv. Grigorija Palame, živi nosioci vječne božanske Svjetlosti, dospjeli i do ovih krajeva. Od vremena Svetog Save do prepodobnog Rafaila Banatskog Hilandarca. pravoslavni Banat je povezivan čvrstim nitima sa Hilandarom, tom kulom svetiljom naše crkvenosti i duhovnosti i naše kulture, kroz koju nam je sijala i sija ta ista bogočovječanska svjetlost Hristova.

Danas sam, poslije Sv. Liturgije uveden u tron Banatskih episkopa rukom preosvećenog episkopa šumadijskog g. Save, dosadašnjeg administratora ove eparhije. Kako reče sam episkop Sava, ovo je tron sav ubijeljen mučeničkom krvlju episkopa vršačkog Teodora i ukrašen vrlinama i mudrošću brojnih episkopa ove Eparhije, mojih prethodnika, među kojima je bilo potonjih Mitropolita Karlovačkih i Patrijarha Srpskih, od Partenija i Simeona do velikog patrijarha Gavrila Dožića i moga prethodnika, blaženog spomena episkopa Visariona.

Svi oni, svaki na svoj način i prema svojim darovima, takođe su bili propovjednici i svjedoci Hrista Boga i Njegove vječne svjetlosti, koja obasjava svakog čovjeka, koji dolazi u svijet. Otvarali su vid duhovno slijepima i hranili hljebom Života duhovno gladne, poput Gospoda njihovog i Gospoda našeg, koji je na današnji dan podario vid dvojici slijepaca.

Kakva je onda dužnost moja, kao novog episkopa Banatskog? Moja sveta dužnost i obaveza je da produžim to sveto i svijetlo djelo svojih prethodnika, propovijedajući istu vjeru i svedočeći istu Svjetlost kao što su to i oni radili, sa ovog istog trona, već skoro 400 godina.

Pred početak današnje Sv. Liturgije, uputio mi je đakon sljedeće evanđelske riječi: "Da svijetli svjetlost tvoja pred ljudima, da vide dobra djela tvoja i proslavljaju Oca našega koji je na nebesima, sada i svagda i u vjekove vjekova."

U ovim evanđelskim riječima sadržan je sav moj episkopski program i način mog življenja među vama i sa vama. No, u njima je sadržan ne samo moj program, već i program i način življenja i svjedočenja svih vas sveštenika Banatske eparhije, mojih saradnika na onom uzvišenom i svetom djelu Gospodnjem.

I ne samo nas, nego svih vas, draga braćo i sestre, sabranih na Sv. Liturgiju u ovom Sabornom hramu, kao i svih pravoslavnih hrišćana Banatske eparhije. Svi smo mi, kao i svi hrišćani podjednako, prizvani da budemo svjetlost svijetu i so zemlji. Jer, po riječi Gospodnjoj, ako ono što je na zemlji svjetlost postane tama, šta li će tek biti sa tamom; i ako so obljutavi, čime će se osoliti zemlja ljudskih srdaca (sr. Mat. 6, 23; 5, 13.)

Rekli smo: Crkva je sveta Zajednica utemeljena na istom Hristu Gospodu, istoj vjeri u Njega i istom krštenju, jednodušno sabrana oko svetog Imena Njegovog, obasjana vječnom Svjetlošću svetog Lika Njegovog, prizvana da vrlinama i pričešćem Tijela i Krvi Njegove uzraste u bezmjernu mjeru rasta visine Njegove.

U Crkvi smo svi odgovorni za sve, u njoj je svako djelo saborno djelo, u njoj su svi prizvani da budu svjedoci i nosioci vječne Svjetlosti.

Zato, neka se svijetli svjetlost naša pred ljudima, da bi oni, gledajući dobra djela naša, proslavili trosunčanog Boga koji je na nebesima, Oca i Sipa i Svetoga Duha.

Njemu slava i hvala i poklonjenje u vjekove vjekova.
Amin.

Jedan od svojevremenih čestih susreta vladike Amfilohija sa vršačkim novinarima